Nogometni klub NAŠK Našice: Povijest

SAŽETAK
*Pri izradi stranice korišteni su materijali Zavičajnog muzeja u Našicama te arhiva Nogometnog kluba NAŠK


Šegrtski sportski klub ''Golub'' Našice

Prvi nogometni klub u Našicama osnovan je 1919. godine. Bio je to Šegrtski šport klub «Golub», koji je djelovao pri ondašnjoj našičkoj Tvornici lula. Budući da tvornica nije dugo radila, opstanak kluba došao je brzo u pitanje te je dio igrača prešao u drugi, nešto mlađi nogometni klub – Našički šport klub «Krndija» Našice, koji je osnovan 1920. godine i registriran u Zagrebačkom nogometnom podsavezu. Pod tim imenom klub je djelovao do kraja Drugog svjetskog rata, pa i nešto duže. Osnovala ga je skupina viđenijih našičkih građana u svrhu njegovanja sporta kod mladih ljudi. Sukladno tome klub je zamišljen kao sportsko društvo s nogometnom, lakoatletskom i šahovskom sekcijom. Okosnicu kluba činila je nogometna sekcija, dok su ostale djelovale s prekidima i s manje uspjeha.

U prvom desetljeću svoga postojanja (1920. – 1930.) nogometna sekcija postupno rješava temeljna egzistencijalna pitanja: pitanje kvalitetnih igrača, kompletiranja sportske opreme i nogometnog igrališta. Zahvaljujući tome, krajem dvadesetih godina momčad «Krndije» postaje respektabilan športski subjekt na području Osječkog nogometnog podsaveza kojem pristupa 16. ožujka 1924.

Našice su već 1935. imale lijepo uređeno igralište s drvenim tribinama

U drugo desetljeće (1931. – 1941.) Krndijaši ulaze s još većim aspiracijama. Nižu sjajne pobjede koje ih odvode u društvo najjačih i najkvalitetnijih slavonsko-baranjskih momčadi. Tako se, primjerice, godine 1933. probijaju i do same završnice pokrajinskog prvenstva. Međutim, u tom istom desetljeću oni doživljavaju teške trenutke i najveće padove. Razdoblje Drugog svjetskog rata (1941. – 1945.) karakterizira pak teška kadrovska kriza uzrokovana prvenstveno odlaskom igrača u vojsku, a zbog ratnog stanja u zemlji smanjena je i djelatnost kluba. Istaknuti pojedinci iz predratne klupske povijesti jesu vrsni igrači Dragutin Hripko i Ivan Tonković te Teodor Schwabe (voditelj nogometne i šahovske sekcije) i Gabrijel Divjanović (voditelj lakoatletske sekcije).

Po završetku Drugog svjetskog rata obnavlja se rad društva koje se 1946. godine naziva Fizkulturno društvo (F.D.) «Krndija» Našice. Nastavlja se rad nogometne sekcije kao okosnice društva, a potiče se i djelatnost lake atletike, hazene, skijanja, planinarstva, šaha i ping-ponga. U jesen 1948. našički nogometni klub mijenja ime u «Bratstvo». Nastupa u nižim rangovima Nogometnog podsaveza Osijek te Kupu Jugoslavije, a sezonu 1951./52. završava s novim imenom – Našički športski klub (NAŠK). Ovo će ime, uz povremene prekide, nositi do danas. Prijelaz u kvalitetniju natjecateljsku skupinu ostvaren je 1953., kada klub vodi izuzetan nogometni stručnjak, trener Antun Nađsombat iz Osijeka. U prvom razredu Podsavezne lige, kasnije Slavonskoj nogometnoj zoni, klub uspješno nastupa nekoliko sezona, ali do izražaja dolaze problemi s nogometnim igralištem koje je često poplavljeno. Sazrijeva generacija vrlo kvalitetnih igrača, pa su utakmice u Našicama pravi društveni događaji koji ponekad prati i više od 1.000 gledatelja.

Razvojem nogometa u našičkom kraju utemeljuje se 1961. godine Nogometni podsavez Našice sa sjedištem u Našicama, no kvaliteta našičkog nogometnog kluba početkom 1960-ih opada, a krizno razdoblje donosi i kratkotrajnu promjenu imena u stari naziv «Krndija» (sezona 1964./65.). Iz teškog razdoblja klub izlazi tek sredinom 1970-ih, kada treniranje kluba preuzima ugledni nogometni stručnjak Drago Blažević. Uređuju se klupski tereni, podiže se nova upravna zgrada sa svlačionicama, razvija se rad s pionirima i juniorima. Drugi ulazak u viši rang natjecanja, Slavonsku nogometnu zonu, ostvaren je u sezoni 1978./79. Početkom 1980-ih na sceni je kvalitetna nogometna momčad, a klub nastupa pod imenom Nogometni klub «Našice». Krajem 1980-ih klub nastupa u nižestupanjskoj Općinskoj ligi, a 1991. klubu je vraćeno ime NAŠK.

Domovinski rat prekida normalnu djelatnost sportskih udruga, a NAŠK se dobrotvornim utakmicama priključio pomaganju ratnih stradalnika. U 1992. godini glavni sponzor kluba postaje našička cementara, pa klub sukladno tome nosi naziv «NAŠK-Našicecement». Prva momčad nastupa u Hrvatskoj nogometnoj ligi (prvo IV. – sjever, a kasnije III. – istok). U klubu radi i do 5 selekcija sa stotinjak igrača. Gradi se novi pomoćni teren, a potiče se rad s mladima, pa 1994. počinje s radom Ljetna škola nogometa koja će u narednim godinama dati odlične rezultate. Promjenom sustava natjecanja klub se 1996./97. našao u višem rangu natjecanja, II. hrvatskoj nogometnoj ligi – istok (skupina sjever). S obzirom na izuzetno mladu momčad u kojoj su dominirali igrači do 21 godine starosti, klub ostvaruje dobre rezultate, no 1998. vraća se u niži stupanj natjecanja, III. hrvatsku nogometnu ligu. Novi uspon do II. hrvatske nogometne lige – sjever ostvaren je 2001./02. Krajem 2001. godine srušena je dotrajala drvena tribina na igralištu, stara više od pola stoljeća te su sagrađene moderne tribine. Klub danas nastupa u III. hrvatskoj nogometnoj ligi – istok pod imenom NAŠK.
----------------------------------------------------------------------------------------------------

Krndija u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske

Budući da je period Drugog svjetskog rata, uz period Domovinskog rata, bio vrlo turbulentan te su ovi periodi bili najteži u postojaju kluba, odlučili smo tome pridati nešto veću pozornost, tim više što su ova razdoblja obilježena mnogim tragičnim sudbinama pojedinaca, ali i tragičnim događajima vezanim za klub i cjelokupno društvo. Stoga, ovo poglavlje sadrži prikaz života i rada kluba u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske, a podijeljeno je na dva dijela. Prvi dio donosi pregled važnijih podataka o klubu s kojima danas raspolažemo. U drugom dijelu govori se o tome što se dogodilo s našim „krndijašima“ u vrijeme postojanja i sloma hrvatske države.

1. Djelatnost kluba u razdoblju od 10. travnja 1941. do 17. travnja 1945.

26. srpnja 1941. Krndija - Pitomača 3:4

O životu i radu kluba u tom razdoblju ima vrlo malo pisanih podataka. Stoga prikaz razdoblja 1941.-1945. ne bi bio moguć bez brojnih razgovora sa starim Našičanima, posebno onima koji su bliski klubu. Koje podatke sadrže pisani izvori? Što se može čuti od starih Našičana? Evo podataka i spoznaja do kojih se došlo.

Za razliku od mnogih drugih klubova, našička Krndija nije u novoj državi doživjela promjenu naziva. Primjerice, orahovički Hajduk morao se preimenovati u Zrinski. Ime Krndija ostalo je i dalje u nazivu kluba .

U novoj državi klub je nastavio s radom. No, njegova se aktivnost smanjila, naročito u posljednjim godinama postojanja hrvatske države. Za to su najviše krivi oskudica igrača i prometne teškoće. Pomanjkanje igrača uzrokovano je prvenstveno njihovim odlaskom u vojsku. Neki su regrutirani, a neki mobilizirani, a dio se i sam dragovoljno javio u vojsku. Igrači odlaze u različite vojne formacije:domobranske, ustaške i partizanske. Nekolicina mladića odlazi daleko izvan granica svoje domovine i sudjeluje u ratnim operacijama u sastavu njemačke armije (Wehrmachta).

Prometne veze bile su otežane i poremećene, naročito potkraj 1944. i u 1945. godini. Neko vrijeme promet je bio čak i obustavljen. Partizanske jedinice naročito su se okomile na glavne prometnice. Primjerice, koncem1944. prekinut je željeznički promet od Našica do Zagreba preko Slatine i Virovitice. Prugu su napadale partizanske jedinice raspoređene na Krndiji i Papuku te nekim selima uz prugu. Pruga je bila djelimično uništena, “preorana“. Srušeni su mostovi preko rijeke Vojlovice i Voćinke.Većinu sela u našičkom kraju, osim Đurđenovca i Našica, kontrolirali su partizani. U Zagreb se putovalo preko Osijeka,Vinkovaca i Slavonskog Broda ili preko Mađarske.

U novoj državi bitno se smanjio radijus kretanja nogometne momčadi. Izgleda da službenih natjecanja nije ni bilo. Igrači su se povremeno sastajali i najčešće igrali međusobno, ponekad i u krnjem sastavu.Uulozi suca obično je nastupao Ivica Hripko. Što se tiče utakmica s drugim momčadima, one su se odigravale uglavnom sa susjednim klubovima. Rijetko se odlazilo u udaljenija mjesta. Isto tako u Našicama su rijetko gostovali klubovi iz udaljenijih mjesta. Dana 12.travnja 1942. u Našicama je odigrala utakmicu osječka Olimpija s Krndijom, a rezultat je bio 3:3. Odigrane su i neke utakmice s njemačkom vojskom, primjerice s tenkistima („pancerašima“).

Dana12.travnja 1941., a i u nekoliko navrata kasnije, igralište je zaposjela njemačka vojska. Njemačka vojska zaposjela je 12.travnja 1941. i sve prostorije Građanske škole i koristila ih sve do kraja nastavne godine.Osim njemačke vojske, igralište su povremeno koristile za svoje potrebe i hrvatske oružane postrojbe.

Radna akcija

U lipnju 1941. pripadnici Radne službe izveli su prvu radnu akciju. Bilo je to čišćenje i kopanje odvodnih jaraka uz prteni put koji je išao od željezničke postaje Matanovci do igrališta kako bi se igralište zaštitilo od prodora oborinskih voda i nanošenja mulja i zemlje.

Sredinom 1941. došlo je do kadrovskih promjena u klubu, posebno u upravljačkim strukturama kluba. Naime, ustaške su vlasti tada počele s primjenom tzv.rasnih zakona usmjerenih protiv Židova i Cigana (Roma). Prema odredbama tih zakona ove se manjinske zajednice isključuju iz javnog života nove države. Štoviše, uskoro se prišlo i njihovom biološkom uništavanju. Tako su iz kluba udaljeni Židovi. U proljeće 1942. našički su Židovi otjerani do željezničke postaje u Markovcu i otpremljeni u logore. Odlaskom Židova klub je ostao bez nekih čelnih dužnosnika i njihove materijalne potpore.

U razdoblju 1941.-1945. uvelike se izmijenio sastav nogometaša u klubu. Uz dio starih igrača iz prethodnog razdoblja, na nogometnoj sceni pojavilo se i ponešto novih igrača mlađe i starije dobi. Jedni ostaju u igri duže vrijeme, drugi kraće, ovisno o tome kada je tko pozvan u vojsku. Predstavnici novog naraštaja su primjerice Zvonko Karas, Mirko Osman, Đuro Šoster, Željko Marman, Mario Marković, Boris Guljaš, Neven Majer, Mirko Majer, Kruno Hadžija, Đuro Rovčić, Vladimir Sušjenka, Ivan Ceranić, Slavko Ceranić, Drago Kiš, Ivica Katarinček i drugi. No, kad je riječ o igračima, valja kazati da je danas, nakon više od 60 godina, nemoguće povući posve oštru i sigurnu granicu između igrača endehazijskog razdoblja i razdoblja prve Jugoslavije. Pisane dokumentacije nema, a sjećanja ljudi iz tog vremena su izblijedila.

Dana 9. i 10. travnja 1942. i članovi kluba uključili su se u svečanu proslavu prve obljetnice Nezavisne Države Hrvatske. U okviru proslave odigrana je i utakmica, služena sv. Misa, održano javno zborovanje na mjesnom trgu itd. Tijekom zborovanja izveden je mimohod Ustaške mladeži i građanstva pred poglavnikovom slikom, te predstavnicima nove vlasti i ustaškim dužnosnicima.

Posljednje dvije godine života Nezavisne Države Hrvatske nisu išle na ruku našičkom nogometu i športu općenito. Zbog ratnih prilika stalno se smanjivao broj športskih priredaba, a što je ratni vihor bivao snažniji, smanjivao se i interes ljudi za šport. Pojedini dijelovi našičke općine i kotara bili su sve više izloženi akcijama partizana, pljački i pustošenju. Partizanske postrojbe izvršile su tri oružana udara na Našice, prvi 3.na 4. lipnja 1943., drugi u studenom 1944.i treći od 10. do 17. travnja 1945.

Za vrijeme drugog partizanskog napada na Našice u studenom 1944., koji je trajao neprekidno 6 dana i 7 noći, poginulo je oko 300 branitelja i spaljeno 18 najvećih kuća i 32 staje. Mnoge su kuće pretrpjele veća ili manja oštećenja. Najviše kuća stradalo je u Matanovcima. Tu niti jedna kuća nije ostala čitava. Oštećeni su i športski objekti na igralištu. Razvaljen je dio tribina i ograde i upotrijebljen je za loženje i za potrebe vojske. Slična se stvar dogodila i u zgradi Građanske škole koju su već 27.listopada zaposjele njemačke postrojbe. Dio školskog inventara, posebno drvene stolice i klupe, razbijen je i upotrijebljen za loženje peći.

Kad je riječ o djelatnosti kluba u razdoblju 1941.-1945., osim nogometa, treba još spomenuti i druge športske aktivnosti. To su atletika i hazena (vrsta rukometa prilagođena djevojkama podrijetlom iz Čehoslovačke). Nekolicina mladića počela se baviti atletikom: trkačkim, skakačkim i bacačkim disciplinama. Hazenu su pak neko vrijeme na igralištu igrale djevojke, primjerice Ivana Rovčić i Zlata Ašvanji. Bila je to svakako novina u radu kluba jer se ta športska igra nije do tada prakticirala. Nadalje, bio je to i prvi pokušaj aktivnog uključivanja žena u klupski život i rad.

2. „Krndijaši“ u vrijeme postojanja i sloma Nezavisne Države Hrvatske

Danas ne znamo što se sve dogodilo našim „krndijašima“ u vrijeme postojanja i sloma hrvatske države. Kako je tko prošao? Što su ratne godine donijele njima i njihovim obiteljima? Znamo tek manji broj pojedinačnih sudbina. Za ovu priliku odabrali smo ih devet.

Gabrijel Divjanović, 1913.-1991.

Nakon uspostave hrvatske države opredijelio se za partizanski pokret. Kad je ustaška policija doznala za njegove veze i suradnju s partizanima, pokušala ga je uhititi. Međutim, on izmiče policiji i 1943. prelazi na područje koje drže u rukama njegovi istomišljenici.Postaje pripadnikom Krndijsko-papučkog odreda. Tu zatiče već oformljeni Narodnooslobodilački odbor Našice. Kao partizanski borac i oficir aktivno sudjeluje u oružanim akcijama, uključujući tu i napad na Našice 4. lipnja 1943. Da mu se osveti, policija uhićuje njegovu sestru Ceciliju Jakovljević, učiteljicu u našičkoj školi. Svršetak rata dočekuje kao načelnik Vojnosudskog odjeljenja Glavnog štaba Hrvatske, a zatim biva članom Sudskog vijeća Vojnog suda u Zagrebu.

Andrija Knežević, 1920 - 1987


Proljeće 1941. - ''krndijaši''

Andrija Knežević bio je u domobranima od 1942.do 1945. Ratovao je u okolici Banja Luke. Kući je dolazio samo na kraće dopuste (Urlaube). Potkraj rata ti su dolasci bili opasni jer su u Našice upadali partizani i vrebali na takve došljake. Zato mu je majka (oca su ubili partizani) skrivala oružje u dimnjak i pazila noću da ga na spavanju ne iznenade nepozvani gosti. Konac rata zatekao ga je u Bosni. Cijela se jedinica predala partizanima pa je stekao i 11 dana partizanskog staža. Tako je okončan ratni put Andrije Kneževića koji se živ i zdrav vratio kući. Nakon rata doslužio je vojnu obvezu u Jugoslavenskoj armiji u Petrovaradinu i Vinkovcima.

Dragutin Kolarić, 1922.-2003.

Rođen je u selu Palinovcu (Palinovec) kraj Čakovca. Nadimak Mojzek, Mojsije, dobio je zato što je radio u trgovini poznatog našičkog Židova Arona Pollaka. Vojsku je služio u hrvatskom domobranstvu. Dana 15. srpnja 1945. zarobila ga je Jugoslavenska armija. Kao ratni zarobljenik dospio je u Oficirski zarobljenički logor u Vršcu, odakle je zahvaljujući općoj amnestiji, pušten na slobodu 7.kolovoza iste godine (vidi objavu za putovanje).

Na slici ''Proljeće 1941.'' - Franjo Barić,Đuro Rovčić,

Andrija Knežević, Ivan Ceranić, ???, Dragutin Kolarić

Rechnitzer

Golmana Rechnitzera, koji je iz osječkog židovskog Makabija prešao u Krndiju i jedno vrijeme bio našičkim golmanom, zadesila je zla kob. Godine 1942. on je kao Židov otpremljen u logor iz kojeg se nije vratio.

Richard Elek , 1897.-?

Za razliku od Rechnitzera i gotovo svih našičkih Židova koji su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj doživjeli uhićenja, upućivanja u koncentracijske logore i strijeljanja, Richarda Eleka, sina Hermana i Fride, rođene Grajner, zaobišli su rasni zakoni. Naime, on je već 22. ožujka 1939. prešao na katoličku vjeru, vjeru koju je ispovijedala supruga Gabrijele (1906.), rođene Schwabe, sestra Teodora Schwabea. Prilikom prekrštavanja uzeo je i osobno ime Stjepan. Gabrijela i Richard dobili su dvoje djece Evu (Renatu), rođenu 19. prosinca 1936. i Ivu (Petra), rođenog 30. travnja 1939. Oba su djeteta odmah po rođenju krštena, kasnije i krizmana, u rimokatoličkoj crkvi. Nakon Drugog svjetskog rata Elekovi su odselili u Osijek, odakle su povremeno navraćali u Našice. Danas je na životu još Renata.

Đuro Rovčić, 1925-1945
Đuro Rovčić je bio pripadnik ustaških redova. Sudionik je bleiburških događanja i križnog puta hrvatske vojske s kojeg se nije vratio kući. Ne zna se u kojim okolnostima je izgubio život i gdje leže njegove kosti.

Franjo Barić, 1915 - ?
Franjo Barić, sin Terezije i Marka, pozvan je u vosjku uoči Božića 1941. godine. Kao domobran borio se protiv ustanika na Kordunu gdje je i poginuo. O njegovoj pogibiji obitelj je doznala iz pisma što ga je njegov ratni drug Valenčak uputio svojima u Zoljan. Kako Franjina obitelj o tome nije službeno obavještena, njegova tetka Marija koja je radila u kući Elekovih u kojoj su tada stanovali njemački časnici, potužila se na šutnju domobranskog zapovjedništva u Petrinji. Nijemci su odmah preko svojih veza zatražili objašnjenje o Franjinom slučaju. Tek nakon njihove intervencije 6. veljače 1942. stigao je u Našice telegram potresnog sadržaja (vidi sliku ispod).

Telegram Oružničkoj postaji u Našicama

Franjo Marković, 1913. - 1944.

Poznati našički golman Franjo Marković rodio se u Martinu od majke Luce i oca Pave. U novouspostavljenoj hrvatskoj državi služio je vojsku u domobranstvu. Kada je 1944.došao na dopust (Urlaub), zbog prekida prometnih veza, nije se više mogao vratiti u svoju postrojbu. Tada je odlučio da se pridruži ustaškim postrojbama stacioniranim u Đurđenovcu, a što je i učinio. Poslije drugog partizanskog udara na Našice i Donju Motičinu u studenom 1944., navratio je kući vidjeti kako je prošla njegova obitelj i kuća. Tu su ga uhvatili partizani. Tukli su ga, izboli noževima, izvadili mu oko i ustrijelili. Njegovi krici i jauci čuli su se nadaleko. Kada su partizani napustili selo, roditelji su ga mrtvog našli u vrtu. Donijeli su ga kući, dali na brzinu sklepati lijes i pokopali ga na martinskom groblju. Pokojnik je iza sebe ostavio ženu i petero djece: Viktoriju, Emicu, Peru, Irenu i Franju. Na životu su još: Viktorija u Martinu, Pero u Australiji i Franjo u Francuskoj.

Zvonko Karas, 1927. - ???

Zvonko Karas rođen je u Našicama 13. prosinca 1927. od majke Marije i oca Josipa. U našičkoj Krndiji počeo je igrati nogomet kao junior u proljeće 1943. i igrao je sve do odlaska u vojsku ujesen 1944. Raspoređen je u VIII. domobransku pukovniju sa sjedištem u Zagrebu. U prosincu 1944. odavde se izvukao i prešao u II. ustaški zdrug sa sjedištem u Osijeku gdje mu se već nalazio brat Ivan. Tako je izbjegao odlazak na krvavo njemačko ratište. Naime, tada su domobrani prema potrebi odlazili napolje, a ustaše ostajali braniti Hrvatsku. Njegova se satnija nalazila u Koški. Tu je boravila sve do povlačenja hrvatske vojske u svibnju 1945. Prilikom povlačenja sudjelovao je u nekoliko vatrenih okršaja s partizanskim snagama, primjerice kod Velike Pisanice, Severina i Sirove Katalene, kada je i lakše ranjen. Povlačeći se tako prema zapadu, stigao je na Bleiburško polje u Austriji gdje su uslijedili poznati događaji. Kao zarobljenik prešao je pješice u kolni križni put od Bleiburga do Pakraca preko Dravograda, Maribora, Celja, Velike Gorice, Pakraca i Lipika i ponovno Pakraca. U lipnju 1945. pušten je na slobodu iz logora u Pakracu. Kad je došao kući, nije ga prepoznala ni rođena mati, imao je samo 39 kilograma. Nakon nekog vremena ponovno se aktivirao kao igrač u Krndiji. Rado se prisjećao lijepih nogometnih dana i doba mladosti. Držao da je napore na križnom putu (glad, žeđ, dugotrajno i iscrpljujuće pješačenje i sl.) uspio savladati zahvaljujući prije svega mladosti (tada još nije imao ni punih 18 godina), a djelomično i prethodnoj športskoj aktivnosti. Do smrti je živio u Našicama.

---------------------------------------------------------------------------

ISTAKNUTI NAŠKOVCI

Dragutin Hripko, 1914. – 1995.

Dragutin Hripko je rođen 1914. Godine u Našicama u višečlanoj obitelji od majke Marije i oca Stjepana. U Našicama je pohađao osnovnu i građansku školu. Nakon toga, radio je kao službenik u Osijeku, Karlovcu, Ogulinu i Varaždinu. Godine 1940. Dolazi u Zagreb gdje radi u Ministarstvu zdravlja. U zdravstvenoj službi ostaje do umirovljenja 1975. Godine. Umro je u Zagrebu 17. siječnja 1005. godine.

Zarana je ušao u svijet sporta igrajući nogomet, odbojku i hazenu, a ogledao se i u atletici. Posebno se isticao u nogometu te je u 17.godini registriran za našičku Krndiju. Kao nogometaš ostvario je blistavu nogometnu karijeru. Nakon Krndije redali su se drugi nogometni klubovi: osječki Makabi i Slavija, pa karlovački Građanski, Ogulinski športski klub, varaždinska Slavija, Športski klub Bata u Borovu, zagrebačka Ferarija i Concordia. Kroz dugogodišnji nogometni staž profilirao se kao iskusan, pouzdan i uspješan navalni igrač. Nakon Drugog svjetskog rata nastupio je na prvoj javnoj utakmici u Zagrebu. Kada je osnovan Dinamo, postao je članom njegove momčadi u kojoj je bio od 1945. do 1947. godine kada prestaje s aktivnim igranjem nogometa.

Još kao aktivni igrač Dinama mnogo je radio na svom stručnom usavršavanju. Godine 1946 završio je tečaj za nogometne instruktore, a 1950. Završio je tečaj za nogometne trenere. Nakon toga pohađao je savezni seminar za vrhunske trenere u Beogradu (1953.) i u Badiji na otoku Korčuli (1966.). Stečeno zvanje uspješno je prijenosio u praksu. Kao trener radio je u zagrebačkim klubovima Vrapču (1947.-52.), Elektrostroju (1955-57), Trešnjevci (1964-70) i ivanićgradskom Ivaniću (1953-54). Nadalje, bio je trener i izbornik nogometnih reprezentacija Zagreba i Hrvatske (1955-1959). Svoje trenersko iskustvo prenosio je na nove trenerske kadrove putem tečajeva i seminara koji su se održavali u različitim mjestima: Zagrebu (1960-65), Beogradu (1961-62), Splitu (1955-61), Rijeci (1956-61), Slavonskom Brodu (1957-1963), Karlovcu (1959), Sisku (1960), Puli (1960), Varaždinu (1963), Vinkovcima (1963-64), Osijeku (1969) itd. Više godina uspješno je radio na podizanju trenerskih organizacija širom Hrvatske: u Zagrebu, Bjelovaru, Karlovcu (1954), Splitu (1955.), Sisku (1956), Slavonskom Brodu (1957), Puli (1961) itd. Uz sve to obnašao je niz visokih funkcija u stručnim nogometnim organizacijama i tijelima. Teško je danas nabrojati sve njegove uloge. Jedan je od utemeljitelja, tajnik, potpredsjednik i predsjednik Zbora nogometnih trenera Hrvatske (1950-72), te član Izvršnog odbora Nogometnog saveza Hrvatske i Saveza nogometnih trenera Jugoslavije (1954-74). Kao republički instruktor (1963-69) radio je na osposobljavanju stručnih kadrova. Svoje stručno znanje i iskustvo nesebično je prenosio na druge i pisanom riječju. Napisao je Priručnik za kandidate-trenere nogometa (1980.), koautor je monografije Sto godina nogometa u Hrvatskoj 1880.-1980. (1983.) , monografije Hrvatski nogometni savez -80. Obljetnica (1992.), te suradnik u biltenu Suvremeni nogomet i glasilima trenerskih organizacija Osijeka i Rijeke. Kao povjesničar nogometa,suradnik je časopisa Povijest športa i autor životopisa istaknutih nogometnih djelatnika u Hrvatskom biografskom leksikonu (1993.) i Sportskom leksikonu (1984.). Za uspješan i plodan rad primio je više priznanja među kojima su Zlatna plaketa Saveza za fizičku kulturu Hrvatske (1964.), Zlatna značka Nogometnog saveza Jugoslavije (1969.), Zlatni prsten Saveza nogometnih trenera Hrvatske (1971.), Spomen priznanje Zagrebačkog nogometnog saveza (1972.), Majska nagrada Republičkog sekretarijata za prosvjetu,kulturu i fizičku kulturu Republike Hrvatske (1972.) i Plaketa Saveza nogometnih trenera Rijeke. Dragutin Hripko je legenda našičkog prijeratnog nogometa i najistaknutiji nogometni djelatnik koji je dosad potekao iz ove sredine. Dragutin Hripko je jedan od najistaknutijih hrvatskih nogometnih djelatnika poratnog razdoblja . On je cijeli život posvetio nogometu – njegovom razvoju i napretku. Njegovo je djelo duboka, duga i neizbrisiva brazda na njivi hrvatskog nogometnog športa.

----------------------------------------------------------------------------------------
Još iz povijesti